Sea Otter / Morska vidra /-mali-veliki slatkiši.
Sve vidre imaju duga, vitka tijela i kratke udove. Među njihovim prstima
nalaze se plivaće
kožice. Većina vrsta ima oštre kandže.Svaki put nakon plivanja vidra
se trlja od zemlju da makne so sa sebe.
Vidre ne ovise samo o njihovom usavršenom krznu kako bi preživjele u hladnim vodama u kojima većina vrsta živi. Ove životinje imaju veoma brz metabolizam i izgaraju energiju velikom brzinom. Primjerice, euroazijske vidre moraju pojesti 15% vlastite težine dnevno; morske vidre jedu 20-25%, ovisno o temperaturi. U vodama temperature 10°C, vidra mora uhvatiti 100 grama ribe u jednom satu jer ne može preživjeti od manjih količina. Većina vrsta love 3 do 5 sati toekom dana, a majke koje se moraju brinuti i za potomstvo love i do 8 sati dnevno.
Većina vidri hrani se uglavnom ribom, dok prehranu nadopunjuju žabama, slatkovodnim rakovima ili morskim račićima. Neke su se usavršile u otvaranju školjaka, dok ostale jedu i manje ptice ili sisavce. Njihova ovisnost o samo jednom plijenu ostavlja vidre veoma ranjive zbog deplecije plijena.
Morske vidre (Enhydra lutris) žive diljem obala Tihog oceana Sjeverne Amerike. Ranije su se rasprostrale u plitkim vodama Beringovog prolaza i Kamčatke, te juga Japana. Jedan centimetar kože morske vidre prekriven je s 400 000 dlaka, što joj daje bujno krzno radi kojeg su je ljudi lovili i doveli do samog ruba izumiranja. Do 1911. godine preostalo je tako malo morskih vidri da je trgovanje njihovim krznom postalo potpuno neisplativo.
Morske vidre hrane se školjkašima i ostalim beskralješnjacima (posebno petrovcima i ježincima), te ih se često može promatrati dok koriste kamenje kao alat kojim razbijaju i otvaraju oklop plijena. Narastu od jednog do dva metra u dužinu i postignu masu oko 30 kilograma. Iako su bile na rubu istrjebljenja, ponovo su se počele proširivati, počevši od obale Kalifornije.
Morske vidre nemaju sloj sala poput ostalih morskih sisavaca (kao tuljani ili kitovi), već im, kao kod ostalih vrsta vidri, toplinsku izolaciju osigurava zrak zarobljen u krznu.
Vidre (lat.
Lutrinae), slatkovodni ili morski sisavci; članovi
porodice Mustelidae,
u koju spadaju lasice,
tvorovi, jazavci i drugo.
Vidre su mesožderi, a hrane se raznolikim plijenom. Sa 13 vrsta u 7 rodova, vidre su rasprostranjene gotovo po
čitavom svijetu.
Vidre imaju vrlo mekan sloj krzna
ispod vanjskog sloja koji se sastoji od duge zaštitne dlake. Ono ih održava
suhima tokom boravka u vodi te zadržava sloj zraka, pružajući im toplinu.
Vidre ne ovise samo o njihovom usavršenom krznu kako bi preživjele u hladnim vodama u kojima većina vrsta živi. Ove životinje imaju veoma brz metabolizam i izgaraju energiju velikom brzinom. Primjerice, euroazijske vidre moraju pojesti 15% vlastite težine dnevno; morske vidre jedu 20-25%, ovisno o temperaturi. U vodama temperature 10°C, vidra mora uhvatiti 100 grama ribe u jednom satu jer ne može preživjeti od manjih količina. Većina vrsta love 3 do 5 sati toekom dana, a majke koje se moraju brinuti i za potomstvo love i do 8 sati dnevno.
Većina vidri hrani se uglavnom ribom, dok prehranu nadopunjuju žabama, slatkovodnim rakovima ili morskim račićima. Neke su se usavršile u otvaranju školjaka, dok ostale jedu i manje ptice ili sisavce. Njihova ovisnost o samo jednom plijenu ostavlja vidre veoma ranjive zbog deplecije plijena.
Morske vidre (Enhydra lutris) žive diljem obala Tihog oceana Sjeverne Amerike. Ranije su se rasprostrale u plitkim vodama Beringovog prolaza i Kamčatke, te juga Japana. Jedan centimetar kože morske vidre prekriven je s 400 000 dlaka, što joj daje bujno krzno radi kojeg su je ljudi lovili i doveli do samog ruba izumiranja. Do 1911. godine preostalo je tako malo morskih vidri da je trgovanje njihovim krznom postalo potpuno neisplativo.
Morske vidre hrane se školjkašima i ostalim beskralješnjacima (posebno petrovcima i ježincima), te ih se često može promatrati dok koriste kamenje kao alat kojim razbijaju i otvaraju oklop plijena. Narastu od jednog do dva metra u dužinu i postignu masu oko 30 kilograma. Iako su bile na rubu istrjebljenja, ponovo su se počele proširivati, počevši od obale Kalifornije.
Morske vidre nemaju sloj sala poput ostalih morskih sisavaca (kao tuljani ili kitovi), već im, kao kod ostalih vrsta vidri, toplinsku izolaciju osigurava zrak zarobljen u krznu.
